Umirući sam shvatio

23.06.2005., četvrtak

Vrijeme...

Zar je važno tko je što?! Zar je važno tko što piše?! Zar je važno jesmo li mu mi roditelji?! Zar je važno tko smo i što smo?! Zar je važno čemu sve ovo?! Zar je važna riječ?! Nismo roditelji, ali smo u rodu. Naša zakletva sklopljena prije deset godina... "...Objavite sve što sam ikada napisao, dajte izdavačima. Želim da znaju. Ali znajte, deset godina..." Nije ni važno zato što je prošlo previše, ali tako je on htio. Uostalom je li uopće vrijedno ičega, rasprava... Mi ćemo napraviti ono što nam je rečeno, a ostalo neka bude obavijeno velom tajne, priče koju samo naše društvo, društvo Anime zna...

- 14:04 - Komentari (36) - Isprintaj - #

22.06.2005., srijeda

...

Ti nikada nećeš umrijeti... Ti si dio tajne koju čuva Anima, ti ostaješ dio nas i tvoja tajna nikada neće biti zaboravljena. Učinit ćemo ono što želiš, ono što si ostavio, ono što si napisao... Tvoja riječ je sada ono što ćemo mi, Animovci napraviti ... Zauvijek u našim srcima, D.S. i nakon toliko godina... Što bi dali da si tu ... iako je prošlo toliko koliko je prošlo, iako mnogi govore da vrijeme liječi rane lagali su nam, ali tu si.

Anima

- 13:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

31.05.2005., utorak

Možda zadnji put...

MOŽDA OVIH DANA UMREM! Ako se više nikada ne vratim, pozdravaljam vas. Bilo mi je lijepo...
Doktor kaže da je ovo uskoro kraj, stanje kako se ja osjećam, učestali napadaji, bolovi koje ne podnosim, plač, tuga, mama ... JA USKORO POSTAJEM ANĐEO, i tome se istinski veselim. Samo ne znam hoće li me Bog primiti. Postoji jedna tajna koju sam skrivao od vas, od sebe, a jednom ju je jedan dečko nekako skhvatio, možda zato što je on isto to što i ja... Nadam se da nećete promijeniti mišljenje o meni, samo zato što sam homoseksualac, a i da Bog na to ne gleda na način na koji gledate vi. BOG JE SVEMOGUĆ - pa ako su moji osjećaji bili pogrešni u njegovoj je moći da mi pomogne. Ja jesam griješnik, ali želim što manje patiti. JA JOŠ SUTRA MOŽDA UMREM i iskoristio sam najmanje snage da vas pozdravim, ako mi ne bude bolje ...

S ljubavlju, D.S.

- 18:48 - Komentari (117) - Isprintaj - #

20.05.2005., petak

Još sam tu. . .

Dugo me nije bilo među stvarnosti, među ljudima i mislima, ni među vama. Dugo nisam pisao, niti sam uopće razmišljao, niti disao nisam, jeo ni osjećao. Dugo nisam bio čovjek i sada se polako vraćam, postepeno se vraćam «normali» i onome što ću možda kasnije moći nazvati čovjekom. Bio sam uz aparate nešto što su zvali bićem za opstanak, čovjekom koji se iz udisaja u udisaj borio da postane ili bolje da ostanem čovjek. Iako sam mislio da sam umro, još sam živ. Pretpostavljam da ste i vi to mislili, jer zaista me nije bilo ždugo, čak i previše. Ovo stanje u kojemu sam sada je jako loše i nije obečavajuće, usuđujem se reći da umirem. Još malo i sve je gotovo. Istina je, znam sve, jednostavno osjećam i ne trebaju mi ljudi koji će mi govoriti kako još nije kasno, kako se još ne smijem predavati, kako trebam biti ono što jesam i da će sve biti u redu. Ne, jednostavno stvarnost nije takva, nažalost. Sada samo molim Boga samo da umrem što prije jer bolovi koje osjeaćm u svojem tijelu, svako moje grčenje i gledanje u jednu točku da pokušam zaboraviti i neosjećati svu tu bol koja opsjeda moje tijelo. «Ja umirem!» Kako čudno zvuči ta rečenica. Gotovo mi nije jasna, nekako ne vjerujem da sam ja protagonist u cijeloj toj priči, jednostavno ne vjerujem da sam to ja, da ja umirem, nestajem. Uvijek sam, dok se nisam razbolio, vjerovao kako se to događa tamo nekome, daleko od mene, daleko od ljudi koje ja poznajem, jednostavno daleko od mojeg svijeta. A sada, sada sam ja «in medias res» i zbog toga žalim. Majka, očuk i svi ljudi koje volim ovih dana također umiru uz mene, ali na jedan drugačiji način. Znam da ni majka, koliko god bila zdrava, poslije mene neće dugo. Jako mi je žao to reći, ali osjećam, vidim jednostavno znam. Svaki njezin dodir, pogled, poljubac, sve su to odgovori na ta pitanja koja su toliko strašna. Sve znam, njezini svakodnevni posjeti i spavanja uz mene u bolnici, sva ta silna ljubav koja boli više od prave boli, sve to ima svoju cijenu. Ponekad poželim da nemam nikoga, da sam sam na cijelom svijetu, da umirem negdje u nekoj baraki, na nekom jezeru i da sam ja sam, bez ikoga, sa svijet promatram iz svoje, samo sebi poznate perspektive. Volio bih da me nitko ne voli, da nikoga ja ne volim i bilo bi mi puno lakše, definitivno bi mi bilo lakše. Ili ne bi? Ne znam, previše je stvari koje me ovih dana okupiraju, stvari koje ni sam ne znam razjasniti, stvari koje doslovno vidim, stvari u kojima se doslovno gušim, stvari u kojima doslovno iz dana u dan doslovno uzišem možda posljednji udisaj zraka. Zapravo tek sada znam kako je to strepiti i bojati se da je svaki udisaj posljednji, da je sve zadnje, pogled u prozor, majku, pogled u bratovu sliku, pogled u nebo, pogle u ogledalo. Sve je to čudno, svakim trenutkom mogu učiniti sve po zadnji put. Možda su neke stvari koje sam učinio jako davno i ujedno i zadnji put učinjene. Čak i stvari koje nikada nisam napravio, možda ih neću ni napraviti, osjetiti, biti čovjek u cjelovitosti, možda zaisat uskoro umre ovo ispačeno biće. Iskreno ja to želim, želim biti mrtav, pod zemljom u ljesu, želim biti sam u toj kutiji pod zemljom u mrklom mraku, želim da moje tijelo bude u zemlji, pod zemjom, neka leži bez imalo zraka, sve to želim, ali samo zato da se ne patim, da ne jaučem od bolova i da nešto drugo, ono što možda posjedujem iako ne vjerujem dođe k' Njemu. Kako jadno ovo zvuči. «Da dođem k' Njemu!» Ja sam ateist, ja ne vjeurjem u Njega, ja ne vjerujem u Boga, a nadam se da ću doći k' Njemu, da ću hodati mjestom koje ljudi opisuju, da ću možda hodati rajom. Ja ne želim umrijeti, ja ne želim umrijeti! Ja ne želim umrijetiiiiiii!» - derao sam se sinoć u snu, derao sam se svom snagom dok sam ležao u bolnici boreći se sa vrućicom koja je obuzela moje tijelo. Navodno sam iz sveg glasa vikao «Ja ne želim umrijeti! Ja ne želim umrijeti!», po riječima malog dječaka koji je tu večer dijelo sobu samnom ja sam izgovarao te riječi. «Ti si me probudio. Ti si zločest zato što mi nisi dao da spavam!» - tihim glasićem mi je rekao mali dječak koji je samo tu večer bio pored mene. Pretpostavljam da je došao dok sam ja spavao z noć i da jeotišao odmah slijedeće jutro, ali kamo. On mi je rekao da sam ga probudio i da sam se jako derao, ali slijdeće jutor ga nije bilo. Jako me zanimalo tko je dijete anđeoskog lica i predivnih bademastih očiju, lica meni već poznata. Zaista sam htio saznati tko je bio taj mali anđeo, tako je bilo to malo dijete, meni poznatog lika. Slijedeće jutro, po tome znate da nisam umro i da one moje rečenice u snu i jesu na neki način pomogle, sam pitao tko je bio dječak koji je tu večer ležao pored mene u sobi. Odgovor medicinske sestre me zaprepastio. «Nitko osim tebe tu večer nije spavao u tvojoj sobi!» - rekla je pomalo zbunjujuće malo deblja sestra. Tijelom su mi prošli trnici, kada je izgovorila tu rečenicu sav sam se stresao. Od silnog straha iil kojeg god osjećaja moja ruka koja je pridržavala kotač mojih kolica, brzo je skliznula prema dolje i tako je ostala viseći. «Što je, što je? Što je?» - derala se medicinska sestra. Svojim rukama me primila za moja uska ramena i počela tresti. Moja mala glava je pala i nije se micala, visila je baš poput one ruke kojoj je još samo nekoliko centimetara falilo da dodiruje plavi pod, plavi hladni bolnički pod koji je bio karakterističan za u bolnicu. Moje tijelo je totalno oslabljelo, bilo je mlohavo i pod onim brzim drmanjem sestre osjećao sam kako sam lagan, gotovo beznačajan. Usuđujem se reći da sam upao u nekakvu vrstu transa ili nešto slično, moje misli i pogled, sve je bilo nekako drugačije, nestvarno, puno drugačije. Nisam znao gdje se nalazim iako sam sve dobro znao, ono lice malog anđela koje je tvrdio dam sam ga probudio svojim uzvicima «Ja ne želim umrijeti!» je cijelo vrijeme bilo ispred mene. Tda sam po prvi put povjerovao da ovo anđelčić sada može biti u pravom smislu riječi, pravom smislu značenja iako sam se bojao donositi bilo kakve zaključke. Slijedeće ćega se sjećam je bilo ponvno pogled u bijelo. U mom području vida sve je bilo bijelo pri prvom otvaranju kapaka. Prvo što sam pogledao bio je veliki i bijeli strop, stvar koju sam prvu uvijek ugladavako kada bih se probudio u onoj staroj i odurnoj bolnici. Okrenuvši glavu vidio sam kako mi podeblja slatka medicinska sestra svojim bucmastim rukama nariktava infuziju da kapljice ravnomjerno kaplju. Htio sam je pitati što se dogodilo, ali nisam mogao ništa izgovoriti. Pokuašo sam otvoriti usta, ali nisam mogao. Imao sam osjećaj kao da se nešto nalazi u njima i imao sam pravo. Nekakva sprava mi je bila ugurana skorz u usta, nisam mogao ništa, samo su mi sline curile pored, nisam mogao niti gutati. Uhvatila me panika i pokušao sam to maknuti, ali sestra me na vrijeme vidjela i sve mi objasnila. Nisam znao da će uskoro stroj disati umjesto mene, nisam vjerovao. Samo ono što želim sada je to da me opet posjeti onaj mali anđeo i odvede u svoj dom. Ja sada samo želim umrijeti, uskratiti si ove bolove, samo želim nešto novno živjeti. Molim vas, omogućite mi to. Ja želim živjeti u smrti.

- 19:06 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.05.2005., utorak

Dani provedeni u bolnici . . . gubitak osobe koju nisam znao . . .

Nisam vjerovao da će ovi dani provedeni u bolnici biti tako naporni za moj um. Očekivao sam pačenje, ali samo ono fizičko, na njega sam bio naviknut i njemu sam se nadao iako je tu bila i fizička bol nije bilo tako bolno, jer na bol sam sam navikao i najveća doza nečega što zadanje grčeve mojem slabašnom, jadnom i izmučenom tijelu nije ništa naspram onoga što osjećaju moje misli. Nisam se nikada volio vraćati u veliki željezni krevet s debelim i tvrdim madracom, kojeg je okruživala mala, uska sobica s velikim prozorom. Nisam volio meki jastuk na kojem je ležala moja glava iako je više služio kao nešto što sam u trenutcima u kojima mi je bilo teško grlio, nego kao nešto što bi omogućilo lakše spavanje mojoj glavi. Iz bilo kojeg kuta biste gledali, jasno ste mogli vidjeti velike crvene rešetke koje su onemogućavale potpun ulazak svjetlosti, nečega čemu sam se veselio u svoju sobu, sobi u kojoj su ležali umirući ljudi. Bijela boja, koju sam zasita mrzio, nije činila ništa bolje. Uvijek sam se pitao zašto je potrebno staviti bijelu boju, a ne žutu, crvenu ili možda plavu. Bijela je meni samo bila boja koja mi je jasno davala doznanja da postoji mjesto, ako postoji, koje ću uskoro posjetiti i na koje ću se preseliti. Možda je to i bilo u redu. Ne znam. Previše je stvari ovih dana prošlo mojim mislima, kao što je i moje tijelo prošlo previše stvari kojih se ni ne želim sjećati, ali ubodi na mojim rukama, rukama sličnim koje ću kasnije spomenuti su bile dovoljan dokaz i nemogućnost da se pobjegne od toga. Male, crvene rupice i veliki ljubičasti krug kojih je okruživao bio je podsjetnika da sam samo nekoliko sati prije primio još jednu dozu nečega što bi mi trebalo pomoći iako sam ja znao da je to samo za ublažavanje bolova koji su iz dana u dan bili nevjerojatni. Snovi koji su dolazili nakon injekcije za ozdravljenje, kako je to simpatična medicinska sestra Marry nazivala. Iako sam znao da to nije istina, uvijek sam joj se nasmijao i zahvalio joj. Zaista nisam volio ti malu bijelu prostorijicu u koju sam se svaki put vraćao kada bi mi pozlilo. Nisam volio tu malu prostorijicu s dva kreveta, velikim prozorom koji nije dozolio da sunčeve zrake uđu u sobu zbog velikih crvenih rešetki koje su bile postavljenje iz vana, onaj mali stolić preko puta mojeg kreveta i mala crvena stolica neudobnog naslonjača, WC školjku u kutku sobe s malim pomičnim vratima, ali dovoljno velikom rupom ispod poda da bi svatko vidio što radiš. Nikako nisam mogao voljeti tu malu, bijelu sobicu. Jedino što mi se siviđalo su bila velika masivna vrata. Veća od onih u velikim trgovačkim centrima, bar mislim, dugo nisam bio. Iako nisam mogao otvoriti ni ta vrata volio sam ih zato što ja nisam bio jedini koji je trebao puno snage da otvori vrata kojima sam se ja divio. I liječnici, medicinske sestre, moja majka i majke, očevi, djedovi, bake i braće osoba koje su se nalazile pored mene, su se trudili dok su otvarali ta velika, siva masivna vrata. Možda sam ih volio zato što su me podsjećala na vrata zbornice mojih profesora u mojoj školi, u kojoj sam nažalost bio sam prvu godinu. Sjećam se kako su moji profesori, koje nažalost nisam dobro upoznao, osim jednog dragog profesora kojeg ću nekom drugom prilikom spomenuti, sjećam se kako su se mučili dok su otvarali ta velika, siva, masivna vrata s velikim staklima kroz koja se jasno vidjelo predvorje zbornice koje je uvijek zjapilo prazno, niste mogli vidjeti ništa osim apstraktne slike moje škole i nekakvog visokog cvijeta koji je iz dana u dan djelovao sve slabije. Baš me zanima što je s njim. Da li još uvijek tamo stoji ili ... Da, bili su to dani, kada su moji profesori, u jedno ruci držeći dnevik pokušavali ući u zbornicu, otvarajući velika masivna, siva vrata s velikim staklima kroz koja se vidjela velika apstraktna slika moje nove škole, veliki cvijet koji je iz dana u dan radio ono što ja sada radim i ista takva vrata prekoputa koja su vodila u drugi dio škole.
Nevjerojatno je kako misli mogu boljeti više od prave boli. Ne znam kako bih taj dio ljudskog postojanja definirao, ali jednako je čudan kao i svaki dio koji još nismo otkrili i najvjerojatnije nikada nećemo.
Ovaj put mi je bilo najzanimljivije u bolnici. Inače sam se dosađivao ili povraćao, tj. najčešće je bila kombinacija toga. Da, to su bile dvije radnje koje sam stalno radio. Žao mi je što nikada nisam ponio računalo, pa da dirktno iz bolnice opšiem ono što sam osjećao u tim trenutcima. Rekao sam da mi je ovaj put bilo drugačije nego li prijašnjih dana kada sam ih provodio u bolnici. Ovaj put nisam bio sam na tim nekim pregledima. Nisam ležao sam u sobi koju nisam podnosio. Samnom je bio i Matija, simpatičan dečko mojih godina iz jednog malog gradića pored Zagreba. On također boluje od istog onog od čega i ja bolujem i jako je drag. Uopće nije ni jednom riječju spomenuo kako mu je teško. Starno se divim njegovoj hrabrosti. Nevjerojatno je koliko je jak i kako širi nadu u bolje sutra. Sjećam se onog jutra kada sam ga upoznao. Sjedio je za malim plavim stolićem na bijeloj stolici s neugodnim naslonjačem. Nešto je piskarao tako da mu isprva nisam mogao vidjeti lice nego samo plavu kosicu kako se spuštala niz njegovu malu glavicu. Kroz velike prozore mojih vrata jasno savm vidio dječaka kako sjedi za stolom i svojom lijevom rukom nešto piskara. Djelovalo je kao da piše dnevnik, što je i bilo moguće, jer osobe poput nas, kada imaju snage, jednostavno žele zabilježiti svoje misli. U sobu sam ušao u kolicima, a on me dočekao svojim plavim pogledom. Nejvjerojatno je kako je jak bio taj pogled, plave boje. Ni on ni ja nismo izustili ni jednu riječ, medicinska sestra koja me dovezla u sobu je rekla: « Dobro jutro Matija. Evo, dovodim ti novog prijatelja!» To je bio način na koji sam saznao njegovo ime. Djelovao je jako spokojno i dobro. Čak me i u pojedinim trenutcima bilo strah pogledati ga, zato što je imao nevjerojatan pogleda, pogled koji je zaista govorio puno, čak i previše.

Razgovarao sam s njim sve ove noći kada nismo mogli spavati, a to je značilo da smo svaku večer, kada bi medicinske sestre ugasile svijetla na glavnom hodniku, mi bismo se prošuljali i izašli van, iz bolnice, iako je to bilo jako kažnjivo. Mi bismo otišli u našim mantilima u vrt bolnice. Čak se nismo ni šuljali, nego samo smo obukli naše jadne i izrabljene duge mantile, nataknuli smo šlapice na naše gole noge i spustili se dolje, ispred bolnice. Trebalo nam je puno snage da se išuljamo iz sobice. Iako nas je bilo dvoje, nekako smo uspjeli svaku večer otvoriti vrata. Bilo je preteško, ali koliko smo se onda mučili otvoriti ta vrata, tako mi je sada teško opisati što sam sve osjećao u tim noćima kada mi je njegovo postojanje radilo društvo, kao i moje njemu. Zaista su mi bile lijepe te noći, razgovori i nevjerojatno razumijevanje. Razgovarali smo zaista o svemu, ali najviše o nekim temama o kojima nisam mogao razgovarati sa svima. Zapravo ja sam razgovarao, a on je slušao. Nije puno govorio. Nije otvarao svoje tanke crvene unice koje su uz njegove oči bile jedini dokaz da je to biće još uvijek živo i da u njemu ima života. Unatoč njegovoj nemogućnosti razgovora, nekako smo komunicirali, pa čak i pogledom. Nevjerojatno je koliko su pogledi govorili puno više od riječi, nevjerojatno je kako sam se upio sporazumijeti s osobom koju sam privi put vidio samo s očima. Čak smo je jedne večeri dotakli i teme o Bogu. Jako mi je zanimljiv njegova način razmišljanja. On gubi vjeru i rekao je kako za njega ne postoji nitko i ako postoji da ga on ne priznaje i nikada neće. Zaista mi je žao što je tih noći gubio vjeru, nešto što ga je još trebalo držati na životu i davati mu nadu. Smiješno mi je što je jednom ateistu žao što jedna osoba, tako mladi čovjek koji boluje od nečeg strašnog gubi vjeru u Boga. On ne vjeruje u Njega i tvrdi da kada umre sve prestaje. Žao mi je što razmišlja na takav način, ali tu se jasno može primijetiti da je jako pogođen zbog svoje bolesti. Samo on to uspješno skriva, ali na tom području je najosjetljiviji. Unatoč njegovoj nevjernosti on i dalje vjeruje, samo on to ne vidi. Noć prije nego li sam se vratio iz bolnice proveli smo tu još jednu noć vani zajedno. Bilo je malo prohladno i on je zaplakao. Iz čista mira, dok smo sjedili on je zaplakao. Sjedili smo na toj klupici pod mjesečinom i suza u njegovu oku je krenula, duša mu je zaplakala. Nisam imao pojma o čemu se radi, samo sam mu se približio i zagrlio ga. Nisam volio gledati druge ljude kako plaču, jer je to u meni pobuđivalo nešto da i ja odmah krenem njihovim stopama, da zaplačem, a nerado sam plakao, iako su suze za mene poput hrane koje je neophodna za život, samo u mom slučaju suze meni nisu bile neophodne. Itekako sam mogao bez njih,a li jednostavno nisam im mogao zabraniti da vladaju mojim očima i pretvaraju ih u najveća mora i slapove koje je svijet vidio. Dok sam ga tako zagrlio pitao sam ga što ti je?! Jesi li dobro?! Znam da je to pitanje jesi li dobro, bilo sasvim nepotrebno, ali pošto ga čujem svaki dan morao sam ga iskoristiti, bilo je to najpametnije što sam u tom trenutku mogao reći. Nije mi ništa odgovorio, nego je samo svojim rukama obgrlio moje tijelo i približio mi se više. Čuo sma njegovo jecanje i poziv upomoć. U tom trenutku kada je svoje tijelo priljubio uz moje, zaplakao sam. Počeo sam ispuštati suzu po suzu iz svojih smeđih boja. Postao sam isto što je i Matija bio u tom trenutku. Sjedili smo tako na maloj klupici, zagrljeni ispod mjesečine i plakali smo. Bio je to jako lijep trenutak. Da nas je netko vidio, vidio bi samo sjene dvoje ljudi koji sjede zagrljeni i plaču, vidjeli bi bolesne anđele. Čak sam ga i nazvao bolesnim anđelom. Ne, ja nisam anđeo, nisam bolesni anđeo. Anđeli ne mogu biti bolesni, oni jesu anđeli. Njihovo ime je zdravlje. – rekao je tiho, trudeći se što razgovjetnije govoriti. Nisam mogao više izdržati tu tugu koju sam osjećao. Njegove slabašne i mršave ruke, koje su se nalazile na mojim ramenima su tako jako drhtale. Osjetio sam kako su mu ruke bile hladne, poput leda. Ponovno sam ponovio isto pitanje dok sam se razmaknuo od njega. Pogledao sam u njegove plave oči i vidio sjaj i tugu. Znam da se riječ sjaj i tuga nikako ne mogu koristit zajedno, ali ja sam to vidio u onim predivnim, plavim očima. Iz trenutka u trenutak se tresao sve više i više. Onaj vjetar koji je komešao naše kose, jasno je dao doznanja da se bliži noć popraćena s tajanstvenom kišom. I istina, počela je polagano padati i padati, sve dok nije počeo pravi pljusak. Naše suze su se poklopile sa sitnim kapima kiše koje su tu noć obiljžile. Više nisam znao što to osjećam na svojim usnicama, kišu ili svoje ili njegove suze. Iako je kiša padala, mi se nismo pomaknuli. Nismo ni jednim tenutko pomisli da bi se mogli skloniti sa kiše, nečeg tako divnog. Primio me za glavu svojim tankim i sada već mokrim rukama i rekao – Ja umirem i to još noćas! Trudio se to izgovoriti u jednom dahu, ali nije uspio. Par puta je ponovi svaku riječ, sve dok nije primijetio da sam ja shvatio što mi želi reći. Nisam znao što reći. Mislio sam da je to tako rekao, ali sve jače i jače drhtanje njegovih ruku, tankih i izmučenik mi je jasno iz trenutka u trenutka pokazivalo da je možda u pravu. Kapljice su se slijevale niz naša tijela. Bile su to ruke koje ću pamtiti cijeli život. Iako tako mlade i neupoznate s ničime, a tako napaćene su bile. Dugi prsti ili bolje rečeno kostur koji je samo prekrivala koža. Jasno ste mogli vidjeti, ali i opipati žilu kojom je tekla bolesna krv. Vidjelo se jasno da sve slabije i slabije teče njegovim žilama. Dotaknuo sam ih ponovno i osjetio sam svaku kapljicu onoga što život znači kako prolazi nečim tako divnim. Sada točno ne znam koliko smo ostali sjediti na klupici ispred bolnice na kiši. Ne sjećam se koliko su još vremena otkucavala naša srca dok su naša tijela mokra sjedila na staroj drvenoj klupici. Vrijeme tada nije ništa značilo, ni vrijeme ni osjećaji koji su doveli do noći koju ću pamtiti pod imenom ispiranje postojanja kišom suza. Ne znam da li vam ovo moje ime koje sam dodijelio onoj večeri već sada govori kako su drhteće ruke dočekale slijedeće jutro? Ne znam da li sada razumijete sa su moje suze, njegove suze i suze neba su isprale njegovo postojanje, drhtuće ruke. Ne znam da li vam moje ime dodjeljeno toj večeri koju ću pamtiti cijeli život govori nešto, da li vam govori da drhtućih ruku, taknih kostiju prekrivenih tankom i sukom kožom na kojoj su se jasno nazirale tanke žilice kojma je prolazilo ono što život znači, kojima je prolazila moja najdraža boja, da li vam to govori da toga više nema. Ne usudim se reći onu riječ, upotrijebiti je ovdje na papiru iako je puno teže izgovoriti je nego li napisati. Ne usudim se reći da je umro, nestao zauvijek, postao dio nečega što ne postoji, kako je on govorio. On je umro, Matija je umro, drhtuće ruke, prekrivene kosti kožom i tanke žilice kojima je tekla moja najdraža boja su umrli. Njegove misli i sve ono što je on bio samo šesnaest proljeća je tu večer uvenulo kao sve što vene u jesen u kojoj nebeske suze pomažu obrisati postojanje zelenog, ali u tu večer smeđeg i osušenog, lišća. On je umro i zauvijek nestao. Iako sam ga poznavao samo tri dana, tj. tri večeri, noći, tri klupice ispred bolnice, iako sam ga poznavao kao mršavo tijelo u tankom i izlizanom smeđem mantilu koji je nosio tih dana, iako sam poznavao njegov umi i misli pametne samo tih noći, ja sam njegov odlazak teško prihvatio. Zašto je morao umrijeti dok su njegove ruke grlile moje tijelo, zašto je morao ostaviti nevažno svoje u mojem zagrljaju, krlu. Zašto je povjerio svoje tijelo onu večer mojem postojanju, meni, neznancu kojeg je poznavao također samo u broju tri, u broju tri za sve stvari koje su meni opisivale njega, i mene njemu. Zašto je odlučio usnuti baš na mojem mršavom i jadnom, ispačenom tijelu, na mokrom mantilu smeđe boje također izlizanom, zašto je odlučio napustiti me u onoj noći, kada smo sami sjedili na klupici ispred onoga što od te večeri više nisam volio. Zašto je nestala osoba čije sam misli zavolio već u prvoj noći našeg postojanja i druženja. Zašto sam odlučio postaviti pitanje zašto? Zašto?!

Slijedeće jutro, jutro koje je bilo obilježeno cvrkutom ptičića i sunčanim zrakama koje su na pozornici života jasno obasjale naša tijela, jedno živućo i jedno mrtvo. Dežurni liječnik nas je našao kako sjedimo na klupici, mokri od sinoćne kiše. Zatekao je naša tijela kako sjede na klupici dok je jutarnje sijanje zraka jasno pokazivalo naša lica prolaznicima koju su to jutro začuđeno stajali ispred naše noćne klupice i nešto međusobno govorili i mrmljali. Našli su nas kako sjedimo, moje oči krvave od plača i ruke koje su bile čvrsto zaštičene u mojima, našli su nas slijedeće jutro u plaču s plačom osoba koje do tada nitko od nas nije poznavao, nije nikad ni vidio. Vidio sam jasno kako otvaraju svoja usta i začuđeno svojim očima gledaju u nas dvoje. Iako su mi svi likovi koji su to jutro stajali ispred mene bili mutni, jasno sam vidio kako je mnogo koraka stajalo ispred nas. Imao sam osjećaj da sam opet umro, jer svijetlo koje je to jutro bilo tako jasno, djelovalo je na mene poput raja. Ne znam tko je ovo jutro moje mokro tijelo odvojio od zagrljaja, tada već dugo napuštenog od misli. Ne znam tko je njegove ruke uvenule koje ću pamtiti cijeli život, odvojio od mojih. Ne znam, tko je primio moje mokro tijelo i odveo ga u ono gdje sam upoznao, tada već napuštene misli. Nisam čuo što su napravili s njim. Dok su me nosili jasno sam vidio kako je on ostao sam ležati na klupici. Iako je sve bilo tako mutno, jasno sam vidio njegove, mrtve, ali živuće oči kako gledaju u mene, vidio sam kako njegova ruka, slaba i drhtava ruka kojom u tom trenutku više nije tekla ona krv visi niz klupicu i dugačkim i nježnim prstima dodoruje mokru zemlju obasjanu jutarnjim suncem. Iako su me nosili jasno sam vidio kako na onoj klupici, pred bolnicom leži tijelo, misli koje su napustile to postojanje kojem ću se vječno diviti. Smeđi mantil mokar i prljav od blata je bio poluotvoren i jasno su se vidjela gola prsa i trbuh. Rebra koja su iskočila jasno su pokazala kako je ta osoba ubijena, ubijena sama sobom, slabošću svojeg tijela je nestala, pojela sama sebe. Mržave nožice, i boso desno stopalo i lijevo na kojem je visila crvena papučica. Polako i polako postajao je sve manji, kako su koraci koji su me nosili hodali sve dalje i dalje, to tijelo, mrtvo tijelo je postajalo sve manje i manje, beznačajno.

- 13:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.05.2005., ponedjeljak

Još nisam posao onaj anđeo... crni ili bijeli ... sasvim nevažno. . .

Ne bi bilo pošteno od mene da se ne javim iako nemam snage... Sada sam došao iz bolnice i totalno sam izmučen od silnih injekcija, a i uoznao sam jednu osobu koja je umrla u sobi dok je bila samnom... Pričat ću vam kada skupim hrabrosti. Već je pokušavam skupiti tjedan dana, ali ne mogu sve to zapisati. Hvala na silnoj podršci . . .

Hapax

- 17:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.04.2005., subota

Što kada koraci postaju preteški . . .

Odlučio sam se ne vraćati na ono što sam napravio prekjučer. Rekao sam sebi da neću glumiti putnika kroz vrijeme vračajući se u prošlost samo zato da bih izvukao nešto što će mi biti potrebno za daljnji napredak. Obećao sam da ono jučeračnje sijanje zraka neću više pamtiti. Možda je tako i najbolje. Idem dalje, iako ne znam da li sve ovo ima smisla. Ova moja patetičnost i tuga zbog koji će mnogi, ako već nisu odustali, odustat će, čitajući moj život. Ne želim posvetiti ove stranice samo svojim mislima koje se zvou patetika, ali to je jedino što mi život pruža. Ne mogu opisivati svoju ljubav, svoje korake i put u školu i iz nje. Čak ni ne mogu napisati kako mrzim mamu ili tatu zašto što su mi zabranili da u subotu izađem vani. Ne mogu opsivati kako mrzim cijeli svijet i kako mislim da su svi protiv mene. Ja jednostavno ne mogu puno toga. Moj život su jedino misli kojima ja hodam, one su moji događaju u noćnim satima i sunčevim sijanjima zraka. One su jedino ono što mi je preostalo. I čak kada se vraćam malo u prošlos čitajući rečenice koje su napisane nedavno, osjećam tugu i da sam ja netko drugi, da sam ja u nečijoj poziciji, možda u tvojoj poziciji, tebe koji sada čiotaš, ja to ne bih mogao. Ne bih imao snage za daljnje pačenje svojeg tijela, misli zbog nekoga tamo tko umire, u ovom slučaju zbog mene.
Znate što sam jako volio i još uvijek volim, ali iz dana u dan shvaćam da će uskoro moje postojanje biti prebačeno u prošlo vrijeme, neki gramatički smisao koji ja nikada nisam volio, ali shvaćao sam zašto postoji. Znate što još uvijek volim. Volim staviti CD Norah Jones i sjesti sena svoju veliku, smeđu, drveneu i hladnu prozorsku dasku. Njezine pjesme u kojima sam samo ja vidio patetkiku, su mi unatoč svojoj tuzi, davale potporu da idem dalje. Ne dalje u smislu da se mirim s nečime ili nekim, nego da idem dalje razmišljajući. Često sam to činio, čak i u perodima kada nisam bio ovo što sada jesam. Spomenuo sam vam kako sam se prije noći u kojima sam povraćao isto tako vodio bitku i opet sam sa sobom. Ne želim reći o čemu se radi i skim i zašto sam se tada, kada sam bio zdrav borio sam sa sobim, ali i s okolinom. Ne želim da me kroz to nešto što ni ja nisam, još uvijek ne prihvaćam. Jednom ću vam možda reći ukoliko me dolazak amđela u moju sobu, dok budem sanjao, prekine. Tada, nažalost neće više ništa saznati. Možda čak da sam i nestao, da me više nema i da moja ruka, koja je nekada bila živa, više ne piše ove riječi, riječi koje život znače. No o tome neću, ne želim ovoj patetici nadodavati još patetike, jer koliko god ovo bilo životno, ne mogu svi pratiti moj život i to shvaćam. Znam kako se ja sam jedva nosim s time, a kamoli netko drugi, tko čita sve ovo. Znam, mnogi će reći kako samo sam ja onaj koji osjeća i sve to proživljava, ali znajte to nije istina. Postoje ljudi koji zbog mene pate više nego li ja sam, a njihova imena nije potrebno spominjati, imena koja za mene definiraju ljubav.
Koliko god sam se trudi ne pisati riječi koje sadrže riječ koju ne podnosim, nisam mogao pobjeći tome. Mogao sam, ali to bi značilo samo jedno, bježanje od mojih misli, neprihvaćanja još jednog onoga što mi je preostalo od ovoga života. Ne znam, niti sam ikada znao stvari usko povezane s našom postojanošču.
Sigurno ste čuli za pričice o tunelima i nekim svijetlima koji vas čekaju. Ja jesam i to često. Gotovo nema dana da ne čujem tu priču. Bilo to od mame ili očuha, bake koja također boluje od onoga od čega i ja bolujem, ali ona se nikako ne da. Jaka je to žena i volim je više od ičega. Uglavnom često čujem te priče, a ne znam što reći. Tuga ili sreća, veselje ili nerazumijevanje, strah ili ništa?! Ne volim pitanja u kojima za odgovor dobijem suze, jednostavno ne volim takva pitanja zato što jednostavno ne vidim mogućnost napredovanja iako se ona nižu sama od sebe. Ne volim ta sranja, ne volim kada mi živi čovjek opisuje kako izgledaju vrata raja, ako uopće to postoji. Iz dana u dan mi je vjera sve slabija.
Jučer je došao svečenik u moju sobu. Nisam ni znao da dolazi danas. Mislim da je bilo oko 12:30. Čak je i sunce zasjalo rano. Ja sam još uvijek spavao, ako se to tako može nazvati. Ležao sam na svojem velikom krevetu zamotan u velike debele plahte pod kojima se moje jadno tijelo mučilo i znojilo. Tek sam jutros shvatio da moje tijelo dršće i kada smapvam. Ne bih to saznao da nije bilo svečenika tog jutra. Ja sam spavao, kao što sam i rekao. Osjećao sam ne jako dobro, naspram onih jutrara koja su me budila prije svitanja. Jutros je st var bila drugačija. Znam da mi je netko prišao, to sam osjetio. Nisam mogao otvoriti oči i baš kada sma pokušao i pomislio da ću uspijeti, nečija stara, hrapava ruka se našla na mojem čelu. Tada je sav napor koji sam uložio za otvaranje mojih smeđih dubina da vidim i ovo jutor, nestao. Osjetio sam nečiju ruku na svojem čelu. Mislim da sam u tom trnutku preostao drhtati. Ne znam je li ra stara i hrapava ruka, koja bi možda u nekoj drugoj situaciji bila neugodna, učinila nešto. Jednostavno je nestalo to jutro to nešto što me svako novo svitanje budilo i podsjećalo zašto moje riječi sadrže toliko patetike i neizdržive tuge. – Odmori se, dječače! – mislim da je to bila prva rečenica koja je prozborila ta, meni nepoznata, ruka. U trenutcima dok je govorio osjetio sam kako moje tijelo nije bilo jedino što je drhtalo. Staračka ruka, na mome tijelu se tresla više nego obično, pretpostavljam. Pokušao sam ponovno otvoriti svoje oči, ali jednostavno nisam imao snage. Unatoč boli koju sam osjećao i tuzi zbog nemogućnosti otvaranja nečeg tako laganog, nisam se osjećao poniženim. Odlučio sam i dalje ležati u svome krevetu, ne govoreći ništa. Moža ne bih ni shvatio tko je bila ta osoba koja mi je svojim nelijepim dodirom, svojim starim, hladnim i hrapavim rukama uljepšala jutro. Da nije bilo majke i njezine rečenice dobro jutro, oče sigruno ne bih znao da je to jutro došao svečenik. Isprva mi je bilo sasvim u redu da jedna osoba stoji pored mene, bilo mi je sasvim ugodno slušati grube glasnove koji su se izmjenjivali s riječima onoga što me je stvorilo. Iako su znali, i ona i on da sam budan, ja sam ipak odlučio i dalje praviti se da spavam. Volio sam taj osjećaj, kada sam glumio, a nitko, iako su znali, nij ese obazirao na to. Volio sam trenutke koji su meni značili sve ili možda čak ništa. Znate što? Previše je pitanja, previše je onoga što me ovih dana, tj. mjeseci okupira, a na to sve nemam odgovor. Ne samo ja, nego moja cijela okolina, svi oni od kojih se očekuje da ću tražiti to.
Možda je ipak tuga nadvladala moje postojanje, a to nikako ne želim. Ne zbog toga što je nekome od vas teško pratiti moj život, riječi koje moj život znače, nego zbog samoga sebe i zbog toga što čitajući svaku svoju prijašnju napisanu rečenicu se očituje takav pesimizam, tuga, nerazumijevanje sve ono što ne želim.
Znate što je moju glumu u spavanju ometalo, što me je razotkrilo u mojoj naivnoj glumi. Sjetio sam se da su moji veliki nevjernici, a ovo jutro me probudila osoba koja je reklamator te vjere koja nam je bila najbliže. Činjenica da smo ateisti mi je uvijek otežavala i uz činjnicu da jako dobro poznajem i kršćane i muslimane. Naime pročitao sam cijelu Bibliju i Kur'an. I iskreno, muslimani i kršćani su jedno. Svi znamo da je vjera islam nastala samo 600 godina poslije kršćanstva, a Muhamed je stvarao svetu knjihu mislumana proučavajući Bibliju. Tako da se na kraju sve svodi na isto. Nije mi smetalo što je jutros došao svećnik i to katolički. Da je došao i muslimanski vođa ili kako god se oni zvali, tako bi mi bilo svejedno. Bitno je da je to Božji čovjek, ako On uopće postoji.
Često sam razmišljao o tome da se krstim ili jednostavno da postanem musliman iako me židovstvo jako privlači. Naime imam četvero najboljih prijatelja koji su zaista sve, samo ne normalni, nisu normalni za okolinu, a ne za mene. Oni su meni sve ono što imam i volim. Antonio je musliman i znam ga jako dugo. Jako je dobar dečko samo njegovi roditelji mu ne opuštaju da bude u naš prijatelj, član Anime. Sigurno vas buni ovo, član Anime. Na latinskom riječ anima znači duša, a naše društvo zaista ima dušu i to različitu, nešto po čemu smo svi različiti, a tako slični. Jozef je živod i obožavam tog dečka. Tako j edragi i inteligentan. Podsjeća me tako na mene, ponekad se oboje pitamo jesmo li mi možda braća. Umom smo jednaki, dok fizički izgled je totalni kontrast. Mali je to dečko sa smeđom kosicom i velikim okruglim naočalama. Klasičan primjer židova. Uvijek se zna šaliti na svoj račun i zaista je predivan. Njegovi također brane da se druži s nama, ljudima koji nismop vjernici njihovoj vjeri, a svojoj jesmo, tj. barem ostatak mojeg društva. Benjamin je jako draga osoba. Omiljen je u našem društvu iako on sam sebe ne prihvaća i ima ozbiljnih problema. Trenutno prolazi najteže razdoblje svojeg života, a i njegovi pokušaji ubojstva nam otežavaju. Mislim da mu je moja bolest pomogla da malo sabere misli. Naime on je katolik, ali ga njegova vjera ne prihvaća, on je homoseksualac. Žao mi je kada ga gledam kako pati. Znam ga dugi niz godina i njegovu obitelj. Predivni su to ljudi, dobri, ali nažalost previše zadrti. Vjeruju svemu onome što Crkva kaže i toga se čvrsto drže. Zbog toga i Benjamin užasno pati. Mi smo jednini koji znamo da je on sasvim normalna osoba, ali ipak se po jednoj, ne tako bitnoj stvari razlikuje. Volim tog dečka, više od ičega možda i zato odaberem njegovu vjeru. I još je ostala jedna osoba, ali nju sada trenutno ne mogu spomenuti, nažalost ne mogu, a tako bih htio. Možda, ukoliko me smrt ne prekine i napravim to. Sigurno vas zanima kako je onda moj brat Gabrijel pokopan kada mi ni nismo kršteni. Mali Gabrijel nije bio moj pravi brat, kao što sam i rekao, njegov otac, moj očuh i njgova prava majka su bili Katolici, sve do velike prometne nesreće u kojoj se Zlatko žurio u bolnicu da rodi žena, ali pošto je padala kiša i bilo je maglovito došlo je do prometne nesreće u kojoj je majka preminula, ali uspijela je roditi sina. Navodno je umrla u trenutku kada je dijete, tj. mali Gabrijel zaplakao. Zlatko je prošao bez ijedne ozlijede, ogrebotine, bez ičega i to ga je jako pogodilo. Smrt njegove žene koju je vozio u bolnicu na porođaj i tu večer on je izgubio vjeru u sve ono u što je do tada vjerovao, tako mi je mama ispričala, ali nikada nisam čuo cijelu priču. Navnodno postoje neke druge stvari,a li nisam nikada zabadao nos u tuđe stvari, pa tako ni sada. Uglavnom mali Garbijel je bio kršten na nagovor bake i djede sa majčine strane. Tako da je dostojno pokopan na mjestu pored svoje prave majke koju nikada nije upoznao.
Nemam više snage za daljnje pisanje. Jako sam umoran, a i sutra idem u bolnicu na nekakav tretman koji bi mi trebao pomoći. Samnom idu i moji prijatelji Animovci. Veselim se njihovim licima, zaista mi nedostaju iako dolaze uvijek kada mogu, ali i kada ne mogu. Predobri su to ljudi. Vidjet ćemo. Navodno nada umire zadnja, da li mogu vjerovati u to. Vrijeme će pokazati.

- 12:04 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.04.2005., četvrtak

Tajanstveni gospodin ...

Možda ipak to nisam trebao učiniti. Možda ipak nisam smio napustiti mjesto koje u poljednjih dva mjeseca stalno gledam, mjesto u kojem dišem sve svoje udisaje,one posljednje, možda ipak jutros nisam trebao, smio napusti svoju sobu, ali nisam mogao. Nisam mogao ne otići, vidjeti ga, popričati s njime, nisam mogao ostati u sobi koja je već poprimila miris smrti. Nisam mogao, a nisam ni htio ostati u sobu koja je za mene u posljednje vrijeme lijes prije pravog lijesa. Nisam mogao, nisam ni htio svoje postojanja, ovo što je još ostalo od njega, protratiti na ovo, nešto što sam tako mrzio.
Ujutro, oko 05:00 sam se dignuo. Isitna, nisam spavao, nisam mogao oka zaklopiti koliko god sam bio umoran. Nisam mogao ništa unatoč umoru koje je moje tijelo osjećalo. Ne znam zašto je nemoguće zaklopiti oči i usnuti, zašto mi to netko ne omogući kada želim zaspati, samo se odmoriti. Cijelu noć sam ležao u svom velikom krevetu. Ne računam one trenutke kada sam se dizao, kada sam svoje umorno i ispačeno tijelo morao prisiliti da se digne i od povratiti ono čega nije ni bilo. Cijelu noć sam se dizao. Svakih nekoliko minuta, više ni ne znam koliko je sati, izgubio sam pojam o vremenu. Stalno se pitam koliko je sati gledajući u sat, gledajući u brojke koje mi pokazuje onaj veliki sat na mom stoliću pored kreveta. Gledam, ali nikako ne mogu saznati. Kako je sam jadan taj osjećaj. Kada nešto vidite, a ipak ne raspoznajete. Najvjerojatnije je to ona priča od jučer. Ja se počinjem gubiti. Nisam ni vjerovao da će to početi sa satom, s vremenom koje ionako nikada nisam razumio. – Nisam vjerovao da vrijeme neću razumijeti, sekunde prolaznosti i sve ono što se veže uz to, nisam vjerovao da ću se u vremenu gubiti vremenom i to doslovno. Kada se primaknem prozoru svoje kuće i razgrnem debelu i smeđu zavjesu svoga prozora postavim pitanje je li sada dan ili noć, gledajući u svijet. Ne znam i u zadnje vrijeme ne mogu razazbrati mnoge stvari. Ne zato što ne želim, nego zato što sam sam, što ne osjećam ništa, zato što se gubim u svojim mislima, u svijetu. Kako volim stajati na prozoru i gledati sve one prolaznike koji samo hodaju, bez obzira na išta. Bila kiša, snijeg ili sunce oni uvijek hodaju, tu su. Oni su zapravo jedini na koje se mogu osloniti u bilo kojem trenutku. Čak ih ni ne trebam zvati. Potrebno je samo dovući se, donijeti svoje izmučeno nešto što će uskoro nestati do velike prozorkse daske. Svojim rukama potruditi se odmaknuti debele smeđe zastore i kada to napravim, oni su tu. Uvijek. Još me nikada nisu iznevjerili, uvijek su bili tu. Često sam razgovarao s njima, ali nikada mi nisu odgovorili ili jesu, ali ja ih nisam uspio čuti, nisam ih razumio. Njihovi brzi koraci, hodali su i hodaju tako brzo, a ipak se nikada ne pomaknu. Ne znam što, zašto je sve to tako stvarno, a ipak nestvarno. Iako mi odgovoraju samo svojim koracima, znam da su tu uz mene. Rekao sam vam kako sam ujutro napustio nešto, svoju sobu, svoj svijet, svoj lijes. Znate li zašto?! Samo radi mojeg Gabrijela, mog anđela. Tako mi nedostaje u zadnje vrijeme. Više nego li onda kada nas je napustio prije samo godinu dana, istog ovakvog jutra. Ujutro kada sam se vraćao iz kupaonice sav oznojen i ispačen, odlučio sam sjesti na prozorsku dasku. Jutro je bilo baš onakvo kakvo je bilo kada nas je napustio. Padala je lagano kišica sa naznakama sunca. Puhao je lagani vjetrić i osjećala se nekakva sparina koju sam jedva nosio. Lagani vjetar koji je komešao moju kosu, podsjetio me je da je on, baš on, nestao nedavno u jedno ovakvo naporno jutro. Da nije bilo onog prokletnika u autu ... da nije bilo tog nesretnika koji je od mene i moje obitelji učinio još većeg nesretnika, on bi još uvijek bio s nama, sjedio, možda me sada posjećivao u sobu, posjećivao u bolnicu kada opet odem, možda bi mi bilo lakše, možda čak ne bih ni bio bolestan.
Zašto se sve okomilo protiv mene, nas. Je li to možda zbogo onoga što ni sam ne priznajem ili zbog nečega drugog. Bože ti nisi osvetnik, reci mi onda koji je uzrok?! Ima li cijela ova priča neku tajnu, povezanost s nečime što ja sam ne znam, postoji li u pozadini rješenje ili se ovakvo nešto jednostavno događalo, događa i događat će se. Dragi Bože reci mi koje je sunce rješenje. Zašto ne cvrkuću ptice iznad mojeg neba, zašto ne postoje leptiri koji bi ukrašavali moj život, dragi Bože?! Jesu li moja pitanja sumnja u tebe ili nešto... Ja te volim brate. Molim te dočekaj me, još malo i dolazim k tebi. Osjećam to. Ne, nije samo moje tijelo koje iz dana u dan slabi dokaz da ću uskoro promatrati svijet iz drugačije perspektive, ja se nadam. Molim te, dočekaj me. Brate, čuo sam da kada čovjek umire po njega dođe anđeo i primi ga za ruku. Prvo mu se nasmiješi i onda pruži svoju lijepu i meku ruku prema nama. Polako nas primi i podigne iz tijela. Navodno da pjevaju i da su predivni. Njihova krila obasjaju cijelu sobu, unište crninu koju je naša duša do njihovog dolaska okruživala. Ako je istina da anđeo dolazi i odvodi nas u raj, k Bogu zamoli ga da i ti pođeš s njim. Zamoli nekoga na tome mjestu možeš li i ti doći po mene. Volio bih vidjeti tvoje prvo lice, ali naravno i lice svoga oca, kojeg nisam poznavao. Može li i on doći, da li ti znaš mog pravog tatu?! Kako izgleda? Ne, nemoj mi reći. Budi tiho. Ja ću ga sam vidjeti. Znaš da sam ga svakako zamišljao. On je za mene jak i ima velike i jake ruke, crnu bradu i predivne oči. Mislim da će se voljeti igrati samnom. Da li postoje mjesta za izlaske, braco? ,
Zašto?! Zašto postavljam ta glupa pitanja, zašto plačem, zašto me tuga obuzima svakim trenutkom, zašto sam ovakav kakav jesam? Zašto razgovaram s njim i izmišljam pričice o anđelima? Zašto često spominjem riječ zašto? Zašto?! Koga ja zavaravam, koga. Oprostite mi molim vas. Oprostite mi na ovim moji riječima. Ne znam zašto sam imao potrebu postaviti ta pitanja, zašto sam razgovarao s nekime koga ne čujem, a ipak ga volim? Kako ne volim svoje suze. Ne volim ih nikako i ne želim im dozvoliti da vladaju mojim životom. Ne želim ih osjećati na svojim usnicama, njihovu gorčinu na svojim lijepim, unatoč bolesti, mekim usnicama. Ne želim više ništa, a znam da moram.
Rekao sam kako sam jutros pobjegao iz lijesa, svoje sobe kojoj sam nedavno nadjenuo to ime. Rekao sam vam kako sam jutros napravio nešto što možda nisam trebao, nisam smio. Ne zato što mi je branio netko, nego zbog majke i očuha, zbog njih dvoje, jedinih ljude koje istinski poznajem i volim. Zbog njih nisam smio to napraviti. Izašao sam u pidžami, navukao svoju traper jaknu koju nisam nosio jako dugo, a uvijek je bila uz mene. Nisam je nosio ja, nego majka u svojim rukama. Kada bi mi zaslabilo i kada bi me vozili u bolnici, kada bih išli negdje na pregled, kada bi ih nagovorio da me odvedu u kino, ona je uvijek bila uz mene, ali nikada na meni. Jedva sam obukao tu svoju jaknu na kojoj je pisalo Stjepan. Majka mi nikada nije htjela odgovoriti čija je to jakna, ali po imenu svoga oca na njoj sam zaključio da je bila nečija, da je bila od osobe koju gotovo svaki dan, kada mi misliti nije prebolno, sanjam. Znao sam da je moj otac jakna. Znao sam da je moj pravi otac, moj tata bio uz mene i onda kada ga nisam mogao nositi, osjećati. Ni sada, nakon samo nekolilko sati od tog događaja, ne znam kako sam obukao tu jaknu. Čudio sam se odakle mi snaga za jedan, sada, tako velik čin. Znam tko mi je pomogao. Znam da je vlasnik, nekadašnji, bio taj koji mi je pomogao u jutrašnjem bijegu. Pošto se nisam mogao sagnuti, obuo sam nekakve šlapice koje se samo nataknu. Bile su crvene boje, moje najdraže boje. Polako sam odškrinuo vrata svoje sobe i supustio se niz stepenice naše velike kuće. Imao sam osjećaj da sam hodao dugo drvenim stepenicama koje su jasno i glasno označile moj svaki korak. Ne znam kako, ali imao sam osjećaj da svaki moj korak i škripa traju vječnost. Svojom drhtućom rukom sam se čvrsto držao za drvene štenge kako ne bih pao. Kada sam se spustio vidio sam kako u našem dugom hodniku nije bilo tenisica, to je jedino moglo značiti da su jutros otišli kod doktora. Četvrtak je bio dan kada su odlazili po moje lijekove iako znam da nije sam to posrijedi. Nikada me ne ostavljaju samog, uvijek netko bude doma, ali svakog četvrtka, ujutro jako rano, oni odlaze negdje na sat - dva. Zanima me kamo još idu iako pretpostavljam, ali neću ništa govoriti. Volio bih da je istina ono što ja pretpostavljam. Polako sam se uputio prema dnevnom boravku, gdje nisam bio jako dugo, unatoč činjenici da se nalazi samo nekoliko metara ispod moje sobe. Vidio sam da i tamo nema nikoga, uzeo sam nešto novaca i izašao iz kuće. Pošto nisam imao ključ, ostavio sam otključanu kuću i uputio se prema onome što će možda uskoro postati moj dom, tj. mjesto na zemlji na kojem će spavati dokaz da sam zaista nekada postojao, iako on isto neće biti stalan, već prolazan kao sve na ovoj zemlji.
Ljudi su me čudno gledali već u prvoj ulici. I meni bi iz nekadašnje pozicije bilo jako ludo vidjeti dijete u pidžami i velikoj traper jakni s crvenim papučama na ulici. I ja bih se možda nasmijao nekada i pomislio je li ovaj normalan? Sve bih i ja to nekada napravio, ali sada kada sam uvidio neke stvari, kada sam postao, usuđujem se reći, malo pročišćeniji i kada na neke stvari gledam drugačije znam da dijete u pidžami, staroj traper jakni i crvenim papučama nije čudna pojava. Ne za mene, moj um, ali za vas, za vas je i to me ne čudi, jer i ja da sam sada u vašoj poziciji i čak da znam cijelu priču bih se zapitao je li normalan ovaj dječak?! Moža i ne bih, možda ne biste ni vi. Nikada se ne zna, ali ako ikada naletite na osobu koja nije u tom trenutku onakva kakva je okolina, nemojte joj stati na put, pustite je da prođe dalje jer nikada ne znate odakle je izašla, kakvim je mislim sada okružena. Pustite taj život, to postojanje neka ide dalje.
Ušao sam u prvi autobus koji je naišao. Prošao sam veliki dio puta, ali se nisam tako jako umorio. Bilo je lijepo vrijeme iako sam sebi rekao kako neću uzeti kišobran unatoč tome što pada kiša. Ne znam odakle mi to da pada kiša, ali svejedno bilo je lijepo vrijeme. Sunce je lagano prodiralo kroz teške oblake, dok je vjetar, ne tako hladan, a ni topao, puhao i lagano moju crnu kosu dizao u zrak. Hodao sam unatoč tome što je svaki korak mogao bit rezultiran padom ili nečim sličnim. Hodao sam unatoč činjenici da mi je najčešće potrebna pomoć do zahoda, unatoč toj činjnici da se ni ne mogu oprati sam kao čovjek, unatoč činjnici da sam se u pojedinim trenutcima morao ponižavati. Imao sam sreće, još uvijek postoji ljudi koji se dignu ukoliko ih zamoliš pogledom. Sada ne znam da li je to zbog toga što su me se prepali ili zbog nečega drugoga. Joj kako volim ove trenutke kada i unatoč tuzi koja prevladava se znam slasno nasmijati. Vesele me ti trenutci zato što zbog njih još vjerujem da postoji mogućnost da se dogodi neko čudo ili barem da prihvatim tu činjnicu i da spokojno odletim ka njima.
Došao sam autobusom ispred groblja. Stao je nedaleko od ulaza. Polako sam se spustio niz stepenice autobusa. Neki stariji gospodin mi je pomogao da siđem. Mislim da sam ga samo ja vidio unatoč tome što me je primio ispod lakta i spustio me niz one uske i nezgodne stepenice autobusa. Kako sam držao pogled prema podu da ne padnem dignuo sam lice da zahvalim tom starijem gospodinu, ali ga tada više nije bilo. Htio sam mu samo reći hvala na pomoći, ali kada sam dignuo pogled nije ga više bilo. Djelovalo je baš kao u onim filmovima kada je u pitanju nešto ili netko nadnaravni. Neću reći što mislim tko je to bio zato što bi me čudno pogledali i tek bi se tada pitali je li ovaj dečko pametan ili što mu je? Ne brinite, nisam još skrenuo unatoč prognozama liječnika kojim moja majka ne vjeruje. Odustao sam od postarijeg gospodina koji mi je pomogao i uputio se prema ulazu u groblje. Nikada nisam volio ono visoko drveće, tako je djelovalo i još uvijek djeluje sablasno. Ježim se na samu pomisao kako će jednom tako, uskoro nešto visjeti nad mojim onim što će netko od mojih jednom doći pogledati s vremena na vrijeme i kako će nečiji, dječiji nestašni koraci, kada budu išli nekome na groblje, slučajno gaziti iznad mene, kako će mala braća, trčeći po nečem tako tužnom, igrati svoj svijet i slučajno zastati pored mojeg kamena i onda krenuti dalje. Onaj njihov pogled neće ništa značiti, onaj pogled u moje ime i godinu i možda riječi njihovih roditelja Isuse Bože, pa bio je samo dijete meni neće značiti puno, par u ovom trenutku sumnjam u ikakvu korist tih riječi, iako bih volio da se varam. Iako je bio lijep dan, to užasno drveće nije dopuštalo suncu da prodre kroz te silne visoke grane koje su se njihale pod dirigiranjem vjetra koji je to jutro, na groblju, nešto jače zapuhao. Hodao sam zamišljeno do njegovog groba. Nisam se nigdje žurio iako sam osjetio da mi ide na povraćanje. Želudac mi se ponovno dignuo i morao sam napraviti ono što radim po cijele dane i noći, morao sam na groblju, tih do bratovog povratiti. Baš u onom trenutku kada sam došao do njega, do lijepe mramorne poloče na kojoj je zlatnim slovima bilo ispisano njegovo ime i dvije godine zbog koje će ljudi uvijek ponavljati onu rečenicu koju ponove kada prođu grobljem i vide da dijete leži ispred njih. U tom trenutku mi se zavrtilo u glavi i morao sam sjesti na njegovu ploču. Bila je tako hladna ta mramorna crna polča. Tako hladna da su moje kosti osjetile tu hladnoću. Bilo mi je tako neugodno, ali sam ipak odlučio leži i položiti svoje tijelo na ono što će uskoro nazivati mojim krovom onoga što je nekada živjelo. Ležao sam tako, ne baš dugo i zaslabilo mi je opet. Bilo mi je jako loše.- Želudac i sve ono što ide uz to što ja posjedujem, nešto čime se ne mogu hvaliti je učinilo svoje. Kada bih vam mogao opisati kako se osjeća moje tijelo, kada bih vam samo mogao barem trunčicu onoga što me boli prenijeti na papir shvatili biste, ali bolje ne, bolje da nikada ne saznate. Pokušao sam se dignuti, ali nisam mogao. Nisam mogao svojim slabašnim, nekad umjetničkim rukama, dignuti svoje tijelo, nisam imao snage ni podignuti svoju glavu, obraz koji mi je ležao na mramornoj ploči i crvenio se od hladnoće. Počeo sam plakati, preklinjati i moliti za pomoć, ali nikoga nije bilo. Nije bilo nikoga, ali ne tako dugo. U jednom trenutku kada sam mislio da sam ostao sam, nebo se smračilo. Naglo je zapuhalo i vrhovi drveća koje sam jasno vidio su se počeleli tako jako njihati da sam opet pomislio da je kraj, da već sada putujem. Da je moj braco ispunio moju želju i došao po mene. I u tom jednom trenutku kada sam razmišljao o tome opet sam vidio onog gospodina koji mi je pomogao. Prošao je pored mene, jasno sam vidio njegove korake kako su prošli malom uskom stazicom tik do gorba na kojem sam ja ležao. Samo sada nije bio obučen kao prije nekih desetak minuta kada mi je pomogao, ne, sada je bio nekako svjetliji, zračio je nečime. Stao je pored mene i otvorio svoje oči. Imao je plave oči, oči boje mora i tajne. Samo je stajao i gledao ravno u mene, moje oči. Bilo me je tako strah, trnci su prolazili mojim tijelom gledajući ga. Mislim da samo i razgovarali unatoč tome što nitko u tim trenucima dok je vjetar puhao, nije otvorio svoje usne. Mi smo ipak razgovarali. Kada sam zaklopio oči, zbog suze koja se nakupila u mome oku, njega više nije bilo. Nestao je baš onako kako je i došao. Najgore od svega je što sam ja to zaista vidio što zaista vjerujem u to. Nisam ništa rekao mami i Zlatku. Nisam im ništa htio govoriti zato što znam da mi ne bi vjerovali, baš kao i što vi sada ne vjerujete meni.
Odmah, nakon što je taj stariji gospodin nestao čuo sam nečije korake iza sebe. Pokušao sam se okrenuti, ali nisam uspio. Bilo je to neko dijete koje je vičući mama, mama, tata, mama daj dođite. Tu netko ježi. Dojite. Mama, mama... došlo do mene. Bio je to mali, plavi dječak. Nije imao više od pet godina. Došao je do mene i približio mi se glavom. Njegove oči su se nalazile samo nekoli centimetara od mojih. Trepavice samo što nam se nisu dodirivale. Zadubio se u moje oči sa smiješkom. Smijao se i pitao me Jesi li ti oživio, našto mu nisam stigao odgovoriti zato što je njegov otac baš u tom trenutku dotrčao do mene i uzeo me u ruke. Kako je jadno djelovao taj prizor. Čovjek od trideset pet ili čak i manje godina bez problema nosi tijelo mršavog i izmučenog šesnaestogodišnjaka bez problema. Nešto me isptiviao dok me je nosio, ali ga nisam ništa razumio. Totalno sam izgubio svijest i pao u nesvjest. Sjećam se kako mi je glava visila niz njegovo rame i kako sam naopako vidio kako ispred groba mojeg brata, baš tako gdje sam ja ležao, stoji onaj mali plavi dječak i zagledano gleda u natpis, u veliku mramornu ploču na kojoj je zlatnim slovima ispisano ime mojeg brata i ugraviran lijepi veliki anđeo. Vidio sam kako je zamišljeno s prstićem u ustima gledao u tu ploču dok ga je njegova majka pokušavala odvući prema nama, pretpostavljam autu kojim su me odvezli u obližnju bolnicu. Kako me to dijete plavih očiju podsjetilo na Gabrijela, na anđela zbog kojega sam bio nošen u rukama nepoznatog čovjeka kroz usku cesticu s čije su me strane, lijeve i desne, okruživali gorbovi i natpisi, a iznad njih visoko drveće koje je u meni stvaralo nemir, baš onako kako su se i oni micali pod utjecajem vjetra.
Nakon toga se više ničega ne sjećam. Znam da sam se probudio u bolnici s infuzijom u desnoj ruci. Dok sam polako otvarao oči, vidio sam kroz przor sobe kako majka i očuh zagrljeni stoje i razgovaraju s liječnikom i ljudima koji su me doveli. Mali plavi dečko je gledao prema meni i kada je vidio da sam otvorio oči nije ništa govorio, nije se ni pokretao, smao se nasmješio i ponovno zaglio nogu svog tate. Moja majka je samo micala glavom i vidjelo se da je bila užasno zabrinuta. Iz sekunde u seknudu sam čekao da zaplače. Okrenula se i vidjela je mene s otvorenim očima i naglo iz njegovog zagrljaja potrčala prema meni. Došla je do mene, kleknula na pod i zagrlila me svom snagom ovog svijeta. Nije bilo riječi, samo osjećaji koji su pričali cijelu priču. Da sam samo napisao ovu zadnju rečenicu sve bi vam bilojasno, jer nevjerojatno je koliko samo njezin zagrljaj, zagrlja njezine ljubavi i topline priča i sadrži nevjerojatno puno toga...

- 14:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.04.2005., srijeda

Gledajući vrata raja . . .

Jučer mi ponovno nije bilo dobro. Plakao sam i sve me boljelo. Ne samo od suza i bolova koje je moje tijelo osjećalo, već od onoga kako se moja duša, moja postojanost osjećala. Nisam se htio tako nositi u tim trenutcima. Moje podizanje želuca i sve ono što ide uz to mi je jasno pokazivalo da ne mogu pobjeći kao što sam bježao od onoga od čega ću najvjerojatnije bježati kada i ozdravim, ako ozdravim. Vjera u nešto, ako postoji, mi je jaka. Sada najvjerojatnije ne razumijete kako mogu vjerovati u nešto tako jakao, ako mu ni ne znam ime. Ni sam ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da vjerujem, jako. Najčešće, koliko sam uspio prohodati ovim blogovima, zamijetio sam patetičnost. Čitajući jednu djevojku i mladića koji su prijatelji, mojih godina sam shvatio kako ovdje, u mojoj kući ne prevladava stanje nerazumijevanja i tuge, shvatio sam da ja nisam jedini koji se sada u ovim trenutcima bori s nečime, kako se borim za život. Moj problem, iako umirem, nije išta veći ni ozbiljniji od tuđeg. Ni ne znam što to sada govorim, jednostvano ne razumijem sam sebe. Sinoć sam čuo kako majka razgovara s očuhom, plakala je i govorila mu kako ću se sada polako početi gubiti i nestajati u svojim mislima. Koliko sam uspio čuti dobro sam razazbrao, ja ludim. I ja sam plakao, ali ne zbog toga što ću možda već sutra pokušavati zapamtiti ponovno svoje ime, nego zbog toga što je moja majka, na krevetu sjedila i plakala. Nisam je nikada volio gledati takvu, pa ni tako sinoć. Znao sam da su oni znali kako sam stajao iz drvenih vrata njihove sobe. Znao sam kako oni znaju da ja stojim tamo, bosih nogu na hladnim parketima. Znao sam da su znali i ta činjenica, koliko god sada vama ništa ne znači, meni je bila tako draga. Sjetio sam se koliko sam samo puta, prije nego li sam osuđen na smrt, tako škiljio s bratom i gledao što mama i očuh rade. Često bi gledali kako se svađaju iako je više bilo trenutaka u kojima bi sjedili na krevetu i smijali se. Brat, kojeg nažalost više nema i ja smo uživali gledajući ih. Još me više žalosti ta činjenica zbog toga što to nije bilo tako davno, prije samo nekoliko godina. Nedostaje mi moj Gabrijel. Volio sam ga kao nikoga. Volio sam to malo čudo kojeg više nema. Imam osjećaj da je u našu obitelj ušlo prokletstvo kojem nikako ne možemo pobjeći. Sve to mi se čini nekako čudnim i namjernim, ne znam. Ne želim nikoga kriviti, pa ni Boga, ako postoji. Ne znam što bih rekao. Kako ne volim ove trenutke kada mi mozak zablokira. Kada sjedim u svojem krevetu i držim računalo na sebi i ne znam što reći, što napisati, gdje sam i što sam. Kako ne volim ta stanja. Osjećam se nekako... ma ne osjećam se... ni ne znam gdje sam. Nekoliko sam puta pomislio kako sam umro. Imao sam osjećaj da ne osjećam ništa. Ni toplina, ni strah, ni nevolja, ni strah od nečega čega sam se do tog trenutka tako jako bojao. Nema ničega, samo nešto što zaista ne mogu riječima opisati. Ne znam kako bih vam to opisao. Teško je reći iako ja mislim kako je to predstupanj za polazak u nebo. Mislim da me to On zove, kako god se zvao. Malo pomalo me proprema za odlazak. Rekao sam majci jučer kako u zadnje vrijeme sve češće i češće osjećam poziv Boga, a ona me samo primila svojim mekim rukama za moju glavu i prigrlila sebi. Zaplakala je kao nikada i nije me puštatala. Njezina smeđa kosa se nalazila na mojoj i čvrsto me držala svojim mekim rukama koje su značile ljubav. Nisam volio tu tugao koju je ona osjećala. Plakala je iako je skrivala suze. Nije voljela plakati pred menom, tj. ne voli plakati kada sam ja pored nje. Ne znam zašto u zadnje vrijeme, pišući sada i ovaj blog, a i pišući dnevnik imam potrenu stavljati neke stvari u prošlost. Da li je i to neki znak ili jednostavno nešto na što ne bih trebo obraćati pozornost?! Opet! Sada prije ove riječi «opet» mi se dogodilo to. Zašto se to događa meni?! Zašto sam ja taj koji boluje od tako nečega staršnog? Zašto moram plakati, kada već bolujem. Obećao sam sebi da više neću biti opterečen nečim takvim, rekao sam sam sebi da više neću plakati, obećao sam si, ali si ne mogu pomoći. Suzdržavam se pred liječnikom, kada odem u bolnicu, kada mi prijatelji dođu doma, kada sam sve ono što nisam, suzdržavam se da ne zaplačem, da ne pustim prokletu suzu kao dokaza svoje slabosti, ali vjerujete mi, potrebno mi je to. Potrebna mi je ta prokleta suza, ono malo što izađe iz mojeg smeđeg oka, potrebno mi je to. Znam da mi neće biti lakše kada se isplačem, nikako, ni ne zavaravam se tom činjnicom, ali ipak, ipak se osjećam drugačije kada se isplačem. Rekao sam vam kako sam sinoć presluškivao razgovori između majke i očuha i rekao sam vam kako sam čuo majku kako je u plaču govorila jecajući: «Zlatko, on se gubi. Zlatko jesi li čuo što je rekao?! Jesi li čuo doktora? Rekao je da će se naš sin početi gubiti. Da će polako postojati i prestajati biti dio ovog svijeta. Jesi li ga čuo Zlatko? Jesi li? Jesi li čuo, jesi li? Reci!!!» Još je nešto govorila, ali nisam uspio jasno razazbrati zbog njezinog plača i usnica koje su bile prislonjene na prsa mojeg očuha, zbog čega nisam mogao jasno čuti što govori. On nije ništa govorio, samo ju je zagrlio i čvrsto držao. Kako me samo boljelo vidjeti majku onakvu, shrvanu u njegovom zagrljaju. To me boljelo više nego li ova silna bol koju osjeća moje tijelo i moji osjećaji koje jedva nosim. Kako mi nedostaje moj mali braco, iako nije bio moj pravi brat. Nedostaje mi njegov smijeh i sve ono što je on nosio u sebi, svoje veselje koje je širio. Njegova dječja naivnost koja je bila tako predivna. Nedostaješ mi moj mali brate, moj mali Gabrijele! Zašto si ono prokleto jutro morao ići van, zašto, brate!!! Nadam se da si sada na lijepšem mjestu i da uživaš. Ukoliko te mogu zamoliti, možeš li me ti dočekati na ulazu u to nešto ukoliko dođem tamo gdje si i ti? Nadam se da si dobio krila moj mali anđelu iako si ih ti još imao onda kada si krasio i ovaj zemaljski raj.
Kako sam te volio moj dragi braco i još te uvijek volim. Već dugo nismo bili na groblju. Ne pušta nas doktro, tvrdi da moram samo ležati i da je to jedini način da se oporavim iako mu nevjerujem. Iako sam mlad, znam o čemu se radi, znam kolike su šanse da dočekam slijedeći tjedan, mjesec, Božić ili nešto sasvim drugo. Ne, ne želim se opet opterećivati time, ne želim. Jedino što u ovom trenutku hoću jest sreću i neosjećanje nikakve boli i to je to. Zaista mi ne treba ništa drugo, aposolutno sam zadovoljan s time. To je sve što molim i trebam.
Nedostaje mi škola, prijatelji i strahovanje od ocjena. Nedostaje mi školsko zvono, nedostaju mi prijatelji, nedostaje mi sve ono što sam nekada volio, sve ono čega sam se nekada bojao, nedostaju mi jedinice iz mžpredmeta koji mi nisu išli, nedostaju mi simpatije, nedostaje mi život, život koji sam nekada volio i vodio unatoč trenutcima koji nekada nisu bili obećavajući, ali nisu bili smrtni kao ovi sada. Nedostaješ mi, živote.

- 15:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.04.2005., utorak

Pokušavajući opisati svoje stanje neopisivim načinom, riječima...

Zapravo ja nikada nisam vjerovao u nešto poslije ovoga. Uvijek sam mislio kako je kraj i kako ne postoji ništa što bi poslije ovoga, života koji sam proveo ovdje na zemlji, ne tako dugo, postojalo nešto drugo. Moji roditelji, točnije majka i očuh su mi uvijek govorili kako postoji mjesto koje se zove raj. Nisam im vjerovao. Prije svega zbog toga što mi nikada nisu spomenuli pakao, nego smo raj u koji, ukoliko on zaista postoji, ja nisam zaslužio ući. Ne zbog toga što sam bolestan, nego zbog toga što nisam proživo sve ono što bih morao da uđem u mjesto koje se zove raj. Nisam trčao, hodao ni ništa slično tome. Nisam imao prliku ni griješti, voljeti i isprobati, nisam imao priliku ništa učiniti. Čak sam i nekada, pa i sada, osjećao nešto što mnogi nazivaju pogrešna ljubav, ali o tome više ne razmišljam, bar ne dok su mi misli jedino ono što se kreće. Zaslužiti ulazak u nešto što su oni nazivali rajom ili paklom, sasvim nevažno. Čak ni ne znam da li se riječ «raj» piše velikim ili malim slovom?! Nije ni važno. Što god to bilo uskoro ću saznati da li postoji. Da li postoji raj ili pakao. Još malo, iako to ne želim, biti ću živi svjedok da li postoji to nešto. Bojim se što ću tako uskoro postati svjedok sam sebi da postoji ili ne postoji nešto u što sam, smo vjerovali cijelog života, nezavisno o vjeri i imenu Boga koji se zvao svakako među narodima. Uvijek sam po tom pitanju bio racionalan i nisam se boja nikoga ni ničega. Za mene su sve te stvari bile jedno, iako su one možda imale drugo ime u drugoj kutiji, ali isto značenje je bilo ono što je takvo mišljenje zadržalo da i dalje ostane u moj način razmišljanja.
Koliko god bio jak, bojao sam se činjenice da ću uskoro biti mrtav i da neću hodati ovim putevima kojima hodaju trenutno moji vršnjaci, ljudi mlađi od mene, pa tako i oni stariji. Bojao sam se te činjenice da ću možda već sutra, ležati ispod zemlje u crnom lijesu. Bojao sam se činjnice da će možda već sutra moje ime sa slikom mladog lika visjeti na nekom obližnjom stablu i govoriti i pričati priču o tome kako je jedna mlada osoba,umrla zahvaljujući svojoj bolesti. Svega toga sam se donedavno bojao i to nikako nisam prihvaćao. Bježao sam na sve moguće načine na koje se moglo bježati, ali opet nisam vidio izlaz. Čitao sam knjige, pisao pjesme, učio nešto što mi defintivno pod zemljom neće trebati, radio sam stvari samo da zaboravim na sve ono što me u ovim, tj. onim trenucima okruživalo – moja bolest koju nisam prihvaćao. U proteklih godinu dana sam se načitao kao nikada prije. Uvijek sam bio povučen dečko i nisam se povlačio za onime što bi većina rekla ili napravila. Bio sam leptir za sebe i to sam volio i cijenio. Koliko god mi je u pojedninim trenutcima bilo teško nosio sam se sa svojom bolešću. Čak me je i sada, kada sam odlučio svoje misli i ovo što je preostalo od život podijeliti s vama, bojim se reći što mi je, kako se zove ono zbog čega sam otvorio ovo nešto na nečemu po imenu blog. Često se pitam zašto meni?! Zašto se te stvari događaju baš meni. Nije ovo bilo prvi put da su neke nenormalne stvari krenule meni. Ne, nisam se prvi put susreo s time, ali o tome ću drugom prilikom. Bojim se, zato što uskoro umirem i strah me da neću završiti na mjestu na kojem, kako ljudi kažu, završavaju ti ljudi – u paklu. Često sam zatvarao oči pred tom činjnicom da se razlikujem od ostalih, ali moja bolest je djelovala na način na koji je djelovala. Prestao sam se bojati, nisam se više osuđivao, ali samo zbog toga što sam izgubio volju da daljnjim napredovanjem. Nikada nisam ni pomislio da bi možda ja moga biti dio brojeva koji će u nekom tjedniku, medicinskom časopisu pokazivati koliki je broj ljudi koji su umrli od toga od čega ja bolujem. Tako bih vam htio reći o čemu se radi iako nemam osjećaj da će netko ovo pročitati, zaista me ne zanima ni ne želim ništa reći, samo bih htio šutiti i more, ocean, vjetar saslušati. Nikada nisam htio ništa drugo. Samo sam htio živjeti kao normalan čovjek, ako bih to mogao. Inače majka i očuh mi ne daju da se dižem iz kreveta. Čak i ovaj dnevnik vodim poskrivećke, kao i dnevnik koji neću objavljicati ovdje na internetu, prebolan je, zato što je moj život. Upravo sada, dok ovo pišem, majka i očuh razgovaraju s doktorom koji je doša u našu kuću. Privatnik je, zato što mama ne vjeruje onim drugim doktorima. Krivi ih za sve i svašta, krivi ih zato što sam ja bolestan, što je Bog odlučio da ću ja sutra možda umrijeti. Krivi sve oko sebe, pa čak i mene, ali to nije jasno. Zašto to radi?! Čemu sve to kada razumije kako se neke stvari jednostavno događaju, pa tako i ovaj dio mene. Volim je jako, najviše na svijetu, ali ne volim kada sebe okrivljuje. Prevrijedna je i ne želim da pati zbog mene. Premlada je i ukoliko ja uskoro nestanem ne želim da svoje mlade godine život protrati na mene, na okrivljivanje sebe zbog moje proklete bolesti, zbog pojave u našim životima, pojave koja razara ono što je dugo građeno, ali ipak. Koga kriviti, kome reći ti si kriv?! Kome i zašto?! Da li postoji smisao u traženju krivca za ovo što se događa meni, mojoj obitelji i svima koji me okružuju?! Da li postoji opće potreba za nekim i nečim?! Što uopće znači život?! Nikada nisam volio svoj znatiželjni dio. Unatoč svojoj nemogućnosti napredovanja nisam si nikada htio oduzeti nešto što samo ON može oduzeti. Iako sam ponekad posumnjao u njegovo postojanje nisam dao da umrem od svoje ruke, da nestanem i da me pamte kao nešto što je samo sebe osudilo na propast. Čak i u ovim trenutcima, kada sjedim za stolom i pišem na ovom laptopu koji sam dobio nedavno, ne osjećam nikakvu sreću. Kao što sam rekao, u ovim danima kada se ne smijem micati iz kreveta bavio sam se svime i svačime, najviše čitanjem knjiga, ali one su od mene činile samo isfrustriranu osobu kojoj nije bilo spasa. Te sve silne knjige su mi govorile kako je život divan, što se sve može raditi, a da ja ipak sve to neću možda moći proživjeti. Nisam se htio tako osjećati, htio sam živjeti, biti netko i nešto drugi. Koliko god sam se htio trgnuti nisam mogao. Provodio bih sate za internetom, bježao u neki drugi svijet koji mi je obećavao puno više nego li ovaj u kojemu se sada nalazim. Nikada nisam bježao od problema, ali kada sam saznao da sam postao problem okolini, problem sebi, odlučio sam pobjeći negdje, gdje me nikada nitko ne bi našao. Pošto sam jako slab ovih dana i iz dana u dan se stanje sve više i ozbiljnije pogoršava, nisam mogao ni pomišljati na bijeg. Činjenica da sam ne mogu na WC mi nije nimalo pomogla, štoviše, otežala mi je u svakoj mojoj namjen da postanem netko i nešto drugi. Koliko god to sada nekome tako tko ovo čita zvučalo stravično ili jadno, bilo je istinito. Bijeg sam vidio jedino u svojim mislima, ali njima je vladala patetika kojoj nisam htio ni mogao dozvoliti da upravlja mojim životom, tako da sam se prepustio onome što jako volim, internetu. Dugo sam hodao, istraživao i gledao razne stvari. Igrao i učio, komunicira na razne načine, predstavljao se kao netko drugi, bio normalan čovjek, dogovarao sastanke, bio sve ono što nisam nikad bio no što najvjerojatnije nikada neću biti, glumio sam nešto što nisam nikad bio, glumio sam čovjeka. Koliko god to sada nekom čudno zvučalo, ja sam u tim trenutcima umirao, ja u ovim trenucima, dok ovo pišem umirem. Ne na način na koji sada zaista umirem, nego na način na koji su umirali moji osjećaji, tuga koja je prevladavala onime što je još ostalo od mene. Sve to, sve to što sam ja zvao tijelom me iznevjerilo. Nije me više slušalo i nisam mogao biti ono što sam htio. Koliko god sam molio nisam se micao od početne točke. Ne zato to nisam htio, nego zato što nisam mogao. Nakon takvih stanja u koja sam upadao sve češće i češće odlučio sam se pozabaviti nekim drugim stvarima. Počeo sam voditi vlastiti dnevnik, koji mi je puno pomogao, a onda, jednog dana, točnije nedavno sam slučajno naletio na ovu stranicu gdje se sada trenutnonalazi ovaj moj tekst, kako god se to zvalo. Ne znam kako, ali sasvim slučajno sam naletio na ovu zanimljivu stranicu koju isprva nisam znao ni protumačiti. Nije mi se sviđala, a onda bi svake noći kada bi moje tijelo odumiralo, uzeo laptop u krilo i otvorio ovo u čemu se sada nalazi ovaj moj tekst. Čita sam i čitao i vidio u kakvim se sve problemima ljudi nalaze i kako sebično krive sebe i stvaraju probleme tamo gdje ih nema. Možda tako govorim i mislim samo zato što gledam iz ovog kuta gledišta iz kojeg trenutno gledam. Ne znam, ali znam da su neki ljudi, koliko god imali i zdravi bili, još uvijek nezadovoljni onime što ih okružuje. Ne znam kako bih definirao te ljude, ali zavidim im, zavidim im što su slijepi unatoč tome što imaju mogućnost odabira. Čitao sam puno tih tekstova i nekoliko njih redovito pratim. I mogu reći da te osobe koje pratim, unatoč stanjima u kojima žele biti sretni, ipak pokazuju svoju patetičnost. Ne krivim ih. Znam da im je teško i da sve ono u čemu se trenutno nalaze za njih predstavlja veliki problem. Pa možda i meni, da nisam u stanju u kojem jesam, ne bi bilo ovo tako strašno, možda ne bih gledao na ovo ovako kako gledam sada. Smiješno je biti čovjek, sve ono što ide uz nas i naše postojanje. Ne znam zašto, ali bilo me strah uvijek pogledati što slijedi i na koji način ću se morati ophrvati tim svim stvarima. Vjerovao sam da je moguće sakriti se iza nekog cvijeta i čekati da oluja prođa, ali sada, kada sam se susreo s nekim stvarima, vidim kako je to nemoguće. Ne želim ni ne mogu reći o kojim sada konkretno blogovima mislim, ali sigurno je da je tim protagonisitima teško, ali moraju znati da oni nisu jedini problem i da koliko god im se sada činio neizliječivim i nepopravljivim, da postoji lijek.
Nikada nisam vjerovao da ću nekome davati savjete i komentirati nečije druge postupke, ne, bilo je to za mene nešto zasta teško. Ni sada ne vjerujem da sam to učinio, prvenstveno zbog toga što ne mogu pomoći sam sebi, a kamo li drugima. Znam da se neke stvari teže prihvaćaju, a neke lakše, znam da je svijet neuravnetežen i da nije sve onako kako bi trebalo bili, ali ipak se nekako ide dalje. Ljudi nekako ipak guraju i nastavljaju dalje. Sada sam zaista smiješan sam sebi. Nikada nisam vjerovao da će mi ovakvo nekakvo pisanje donijeti ovoliko samopouzdanja. Nije ni važno. Više stvarno nemam snage za pisanje. Iako bih mogao pisati još cijelu noć moje jadno tijelo, izmučeno mi ne dozvoljava da svojim rukuma, koje su moje, uprvaljam onoliko koliko želim. Moram ići, odmoriti se iako ću sada samo ležati i u strop gledati. Iako sam umoran, moja bolest mi ne dozvoljava da s zaklopim oči i odmorim ono što boluje od raka...

- 17:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>